Diskretne linije energetskog spektra bi se mogle jedino objasniti pobudenošcu atoma u više energetsko stanje zbog apsorpcije topline. Apsorbirana energija se ponovno otpušta zracenjem paketa elektromagnetske energije kada se atomi vracaju u svoja temeljna stanja. Ti su paketi energije nazvani kvantima, a energija paketa je proporcionalna frekvenciji zracenja. Planck-ov koncept kvanta energije je bio u sukobu s klasicnom Maxweell-ovom elektromagnetskom teorijom, koja je predvidala kretanje elektromagnetske energije u valovima, poprimajuci bilo koje male kolicine energije, no sigurno ne kvantizirano. Trebali je niz godina dok se utjecaj Planck-ovih otkrica nije konacno prihvatio i shvatio. Planck je ocekivao kako ce netko drugi naci bolje objašnjenje od njegovih kvanta, no njih je medutim potvrdio Einstein u kvantima zracenja elektromagnetske energije u eksperimentima s fotelektrickim efektom, gdje je svijetlosne kvante nazvao fotonima. Ono što je zapravo Einstein dokazao, je cinjenica da se svijetlost sastoji od cestica, fotona. Einstein je za svoj rad na fotoelektrickom efektu dobio Nobelovu nagradu. 1905 je Rutherford otkrio jezgru atoma, a 1913. je Niels Bohr, koji se radio s Rutherford-om, predložio model atoma slican minijaturnom Suncevom sustavu u kom elektroni orbitiraju oko jezgre, kao naši planeti oko Sunca. Putanje elektrona oko jezgre su sfericni slojevi nazvani elektronskim ljuskama na diskretnim udaljenostima od jezgre. Elektronska ljuska je bila odgovor Bohr-a na otkrice Max Planck-a, zakljucivši kako bi atom mogao egzistirati samo s diskretnim skupom stabilnih energetskih stanja (elektrona – op. MK). Objasnio je kako elektroni mogu samo orbitirati oko jezgre u danim ljuskama, no slobodno mogu kvantno skakati iz jedne ljuske u drugu. Kada elektron skace (kvantni skok) iz više ljuske (ljuske s višom energijom – op. prev) na nižu ljusku (ljuska s nižom energijom – op. MK), emitira se foton odredene valne dužine (frekvencije – op. prev). Elektron ne putuje prostorom izmedu ljusaka, vec samo skace s jedne ljuske na drugu. Bohr je objasnio misterij zašto se elektroni ne sruše u jezgru rekavši kako je nemoguce ‘prijeci’ najnižu ljusku. Do danas kvantna fizika nije nikada bila u mogucnosti objasniti zašto su elektroni prisiljeni orbitirati u danoj ljusci; odgovor je jednostavan – to je magicnost kvantne fizike!
Louis de Broglie je 1924 postavio pitanje u svojoj doktorskoj dizertaciji ‘Recherches sur la theorie des quanta’ (Istraživanje o kvantnoj teoriji) ne bi li elektroni mogli u stvari biti i valovi? To je bilo uvodenje dualiteta vala-cestice u kvantnu fiziku. De Broglie je predložio kako bi se cestice (elektroni) mogle u jednim slucajevima promatrati kao cvrsti objekti, a u drugim slucajevima kao valovi. Kvantna je fizika mogla modelirati to cudno dualisticko ponašanje materije u konzistentnom matematickom modelu, medutim nikada nije mogla objasniti zašto se elektron ili foton na primjer ponašaju jedamput kao cestica a u drugoj situaciji kao val. Kada se promatraju elektron ili foton kao cestica, sadržani su u ogranicenom prostoru, medutim kada se promatraju kao val, on je svugdje jer se valovi šire u prostoru.
Pokušati to zamisliti je potpuno nemoguce! Stoga su nazvali taj val-cesticu atomskom materijom wav(e)(part)icles (analogijom bi prijevod bio val(cest)ica) indicirajuci njihovu dualisticku prirodu. Kvantna fizika je najcudnija fizika s kojom se suocio ovaj svijet. Otkriveno je kako na razini subatomskih cestica priroda prestaje biti deterministicka. Sve do tog vremena Newton-ijanska fizika je pretpostavljala mogucnost odredivanja svih svojstava i ponašanja naše fizikalne realnosti, jer je pretpostavljala pokoravanje te realnosti dobro poznatim fizikalnim zakonima bez izuzetaka. Kvantna je fizika dokazala kako je ta pretpostavka netocna za elementarne cestice, na mikrokozmickoj razini. Na toj razini se priroda pocinje ponašati nejasno i više nije ni u kom slucaju deterministicka.
Apsolutna sigurnost/izvjesnost o egzaktnom stanju i svojstvima cestice više nije odrediva; moguca je jedino kalkulacija u terminima statisticke vjerojatnosti. Taj je princip postao poznat kao Heisenberg-ov princip neizvjesnosti, nazvan po Werner Heisenberg-u. Izuzetno je važno shvatiti, kako ne-deterministicka priroda subatomskih cestica nije uzrokom pomanjkanja tocnosti mjernih instrumenata vec je ona inherentno svojstvo same prirode. Na kvantnoj razini, elektroni skacu u orbite na višim elektronskim ljuskama s atomima bez ikavog ocitog razloga. Kada skacu natrag na svoje osnovno stanje, emitira se foton (elektromagnetska svijetlosna energija). To je ponašanje uocljivo u svim našim elektronickim uredajima, na primjer elektronicko pojacalo, kao šum. Slucajno ponašanje prirode na kvantnoj razini je šokirala i zaintrigirala znanstvenike jer su uvijek vjerovali u Newton-ijanski aksiom o pokoravanju prirode zakonima koji omogucavaju dobro predvidanje. Fizicari moraju sada živjeti s principom neizvjesnosti kvantne fizike. Einstein, koji u to nije mogao vjerovati, je jednom rekao:
“Bog se ne kocka”!
Za rješavanje te enigme dualisticke prirode valice, cestice koja može biti i cestica i val, kvantni fizicari objašnjavaju taj paradoks, govoreci kako cestica samo imaginarno egzistira kao superpozicija svih mogucnosti. U tom stanju cestica ima distribuciju vjerojatnosti slicnu valu, dok se ne promatra. Cim neki motritelj, u vecini slucajeva znanstvenik u svom laboratoriju, mjeri cesticu, kvantna stanja cestice kolabiraju. Superpozicija svih mogucnosti, kaže se, kolabira u samo jedno fizikalno stanje prije nego ga motritelj motri. Prije motrenja ona egzistira u transcendentalnom prostoru mogucnosti. Kada se promatra, ona se ‘zamrzne’ (kao zaustavljena filmska slika – op. prev.) u samo jednoj od svih mogucnosti.
To je postala famozna kopenhaška interpretacija kvantne fizike, koju je predložio Niels Bohr. Kopenhaška interpretacija kaže kako cin svijesnog motrenja motritelja uzrokuje kolabiranje kvantnog vala, kvantnu superpoziciju svih mogucnosti. Dakle prema onom što kvantni fizicari kažu, fizikalni realitet je subjektivan, motritelj igra aktivnu ulogu u onom što priroda manifestira. U kvatnom podrucju subatomskih cestica mi smo ko-kreatori svoje vlastite realnosti! Einstein je jednom rekao: “Nisam siguran je li mjesec još uvijek tamo kada okrenem glavu”. Time je mislio kako kvantna znanost pretpostavlja egzistiranje našeg fizikalnog realiteta samo kada ga se promatra (stanje cestice), a materija se vraca u cisto energetsko stanje kada nitko ne pazi na nju (valno stanje). Kvantna je fizika znacila kraj Newton-ijanske objektivne i kauzalno deterministicke realnosti, jer svijesno promatranje znanstvenika igra aktivnu ulogu u fizikalnim motrenjima.
Danas se to znanje pocinje koristiti za razvoj tehnologija kvantne enkripcije (šifriranja) za prijenos informacija. Presretanje poruke se može otkriti samim aktom motrenja, a time bi i neautorizirani citatelj do odredene mjere promijenio sadržaj poruke. Kvantna znanost predvida postojanje tako zvanog ne-lokalnog ucinka. Ne-lokalni ucinci su ucinci koji se dogadaju istovremeno izmedu fizikalnih objekata separiranih u prostor-vremenu. U tom slucaju nikakvo vrijeme nije ukljuceno izmedu uzroka i ucinka. To je potpuno protivno teoriji Einstein-a, po kojoj ništa u svemiru ne može prijeci brzinu svijetlosti. Kada je prvi put cuo o predvidanju postojanja ne-lokalnih ucinaka kvantne znanosti, nazvao ih je ‘sablasnom akcijom na daljinu’. Jednostavno nije u to vjerovao. U tekstu Einstein, Podolsky i Rosen, objavljenom 1935 oni predlažu tako zvanu Einstein-Podolsky-Rosen (EPR) korelaciju kvantno isprepletenih cestica. Dvije cestice su isprepletene kada su im spregnuta kvantna stanja. Kvantno isprepletene cestice reagiraju kao jedno tijelo, naizgled nerazdvojeno. Kada kvantno stanje jedne cestice kolabira u klasicno stanje, to cini i druga kolabirajuci u potpuno isto stanje. Da bi se to dogodilo, potrebna je trenutna komunikacija izmedu dviju cestica, drugim rijecima, ne-lokalna. U EPR prijedlogu je Einstein pokušao pobiti ne-lokalnost kvantno isprepletenih cestica, tvrdnjom kako kvantna znanost mora biti nekompletna, pa je ponudio i alternativu s ‘lokalno skrivenim varijablama’. 1964. je John Bell teorijski dokazao stvarnost ne-lokalnog ucinka kvantno isprepletenih cestica, što je postalo poznato kao Bell-ov teorem. Tako se komunikacija izmedu isprepletenih cestica opet pretpostavila ne-lokalnom, a time i trenutnom. Ako se stanje jedne cestice promijeni, druga reflektira to isto stanje. Inžinjeri IBM-a su 1993. radili na kvantnoj teleportaciji korištenjem kvantne isprepletenosti kao svom kamenu temeljcu. Kvantna teleportacija je tehnika dematerijalizacije materije na jednoj lokaciji i ‘faksiranje – elektronicko prenošenje’ u kvantno stanje na drugom mjestu, kako bi se na njemu lokalno materijaliziralo. Iako ne ocekujemo scene iz Star Trek znanstvene fantastike u skoroj buducnosti gdje se Scotty-a portira u maticni brod US.Enterprise, ostaje cinjenica o realnosti fenomena. Ono na cemu rade IBM istraživaci nije stvarna teleportacija same materije, vec svojstava njenih kvantnih stanja. Teleportacija je dugo bila smatrana nemogucom jer bi mjerenje, scann-iranje originala prouzrocilo kolabiranje kvantnog stanja i tako razorilo original, degradirajuci ga na klasicno stanje. Medutim, IBM znanstvenici su predložili trik u kojem se scann-iranje ne dogada u potpunom kvantnom stanju, vec u pola klasicnom i pola kvantnom stanju, kako se ne bi prekršio kvantni princip neizvjesnosti. U travnju 2004. BBC vijesti su izvijestile o proboju u kvantnoj teleportaciji, koju su ostvarili istraživaci u Austriji. Oni su uspješno portirali kvantno isprepletene fotone na daljinu od 800 m preko Dunava u Becu, korištenjem optickih vlakana. To je prvi takav dogadaj kojim je demonstrirana kvantna teleportacija izvan laboratorija. Kvantna teleportacija je glavna karakteristika razvoja novog super tipa kompjutera koji koristi kvantnu kompjutaciju. Naši postojeci kompjuteri koriste binarna stanja u memoriji nazvana bitovi, za smpremanje podataka. Bit može imati vrijednost ili jedan ili nula. U kvantnoj kompjutaciji klasicni su bitovi zamijenjeni s kvantnim bitovima ili qubit-ima. Qubiti, kada su u kvantnom stanju, zauzimaju superopizicijom obje vrijednosti (jedan i nula) u isto vrijeme. Dok su qubiti u kvantnom stanju, odvija se kompjutacija. Kvantna teleportacija se koristi za pomicanje podataka (qubitova) iz jednog mjesta u memoriji u drugo, kao što se to dogada i u današnjim kompjuterima. Na kraju kompjutacije kvantna stanja kompjuterske memorije kolabiraju u klasicna stanja. Svi qubiti u memoriji ce nakon toga imati klasicne bit vrijednosti ili jedan ili nula! Prednost kvantnih kompjutera, ako bi se mogli konstruirati, je njihova mogucnost postizanja skoro beskonacnog stupnja paralelnih obrada što ce ih uciniti ekstremno ucinkovitim i brzim. Ne-lokalnost i kvantno isprepletanje je postojalo samo u teoriji, sve dok Alan Aspect s Instituta za optiku Sveucilišta u Parizu 1982. nije prvi dokazao istinsko postojanje tih ucinaka u svom laboratoriju. Uspio je porizvesti seriju fotona dvojceka koji su bili slani u suprotnim smjerovima. Kvantno isprepleteni fotoni dvojceki su putovali u svojim kvantnim stanjima, što znaci kako su imali beskonacni broj smjerova spina svi u isto vrijeme kao kvantnu mogucnost. Kada se jedan od fotona presreo i mjerio, kvantno stanje spina fotona je kolabiralo u stanje klasicnog spina, koje se mogleo odrediti. U egzaktno isto vrijeme, dakle s nula vremenskom razlikom, mjeren je drugi foton dvojceka, koji je kolabirao u potpuno isto klasicno stanje spina kao i prvi foton, nezavisno o udaljenosti izmedu dva fotona. Eksperiment je dokazao nužnost ne-lokalne komunikacije izmedu dva fotona, jer kako bi inace drugi foton znao tocan spin svog blizanca. To je otrkice uzdrmalo znanstvenu zajednicu do srži. Ako su ne-lokalni ucinci stvarni, mora postojati ili druga dimenzija hiperprostora, druge fizikalne ravnine postojanja izvan našeg fizikalnog svijeta gdje bi se ta ne-lokalna komunikacija dogodila ili je Einstein-ova pretpostavka o nepostojanju mogucnosti za ne-lokalni ucinak u našem svemiru, tj. o nemogucnosti putovanja brzinom vece od brzine svijetlosti, kriva (1) Nakon Aspect-ovog otkrica, pojavio se fizicar David Bohm sa Sveucilišta u Londonu s kompletno drugacijim objašnjenjem. Ono što vidimo kao dva odvojena fotona je možda iluzija, jer su fotoni sjedinjeni u za sada nepoznatoj razini u jedno. Pretpostavio je holografsku prirodu našeg svemira, objasnivši to prekrasno slijedecom analogijom. Pretpostavimo postojanje kamera kraj akvarija, jedne ispred akvarija, a druge sa strane. Pretpostavimo prikazivanje odvojenih slika dvije kamere koje snimaju plivajucu ribu gledatelju na dva odvojena ekrana. Gledatelj bi mogao zakljuciti nakon intenzivnog proucavanja slika s dva ekrana, kako vidi dvije ribe koje plivaju sa sinkroniziranim pokretima (isprepletenim) jer druga riba reflektira svaki pokret prve ribe. Ono što je David Bohm sugerirao s ovom analogijom, je postojanje dublje razine realiteta, gdje dva fotona uopce nisu razdvojena. Predložio je implicitni red u svemiru, jednost na dubljoj razini, koja se rasplice prema van, razdvojenim stvarima. (2) Implikacije kvantne fizike su ogromne; ona nam pokazuje da smo ko-kreatori svoje vlastite realnosti barem na mikrokozmickoj razini realiteta, jer motritelj igra ulogu u onom što se promatra. Niels Bohr, suosnivac kvantne znanosti je jednom rekao: “Svatko tko nije šokiran kvantnom fizikom, jednostavno ju ne razumije.”
Pružit cemo obilje dokaza u ovoj knjizi o cinjenici da ucinak ljudske svijesti u kvantnoj fizici nijeogranicen na mikrokozmicku razinu, vec je takoder primijenjiv i na naš makrokozmicki svijet. Ljudske misli, emocije i namjere imaju daleko veci ucinak na realitet nego se to ikada pretpostavljalo. Kvantna znanost je još uvijek prevladavajuca znanost; ona može objasniti mnoge fizikalne fenomena, izuzev gravitacije.
Teorija struna
U pokušaju ujedinjenja Einstein-ove teorije relativnosti i kvantne fizike, u sklad s maticom fizike, Sveti gral današnje fizike je ‘teorija struna’. Teorija struna bi trebala dati Einstein-ovu unifikacijsku teoriju koja bi povezivala cetiri postojeca polja sila (jake i slabe nuklearne sile, elektromagnetske i gravitacijske) u ujedinjenu teoriju o svemu (T.O.E.). U teoriji struna je gradbeni blok materije vibrirajuca struna, koja može biti slobodnih krajeva ili jednodimenzionalna zatvorena petlja. Zavisno o razlicitim spinovima i frekvencijama vibrirajuce strune, manifestiraju se razlicite subatomske cestice. U teoriji struna postoji samo fundamentalni uzrok, vibriranje strune, no na struni svirana nota je tako reci odgovorna za razliciti tip cestice. Sama struna je tako mala da je nemoguce zamisliti njenu egzistenciju! Stoga sada želim vaše promišljanje u omjerima; za strunu se kaže kako je velika kao atom, ako je atom velik kao Zemlja! To znaci kako je struna nevjerojatno mala. Ako ce teorija ikada biti djelotvorna, pitanje je hoce li ikada znanstvenici moci dokazati postojanje tih struna u laboratorijima! Ne-lokalnost u kvantnoj znanosti sugerira postojanje viših razina egzistencije, druge dimenzije uz naš fizikalni svijet, jer nikakva informacija ne može putovati brže od brzine svijetla u našoj dimenziji. Teorija struna predvida postojanje barem 10 ili više dimenzija. Fizicari se širom svijeta danas slažu kako te fizikalne dimenzije same ne mogu objasniti našu fizikalnu realnost. Problem teorije struna je postojanje više teorija struna, kako bi se dobio djelotvorni model, a te su teorije struna postale tako kompleksne da ih tek nekoliko briljantnih znanstvenika može shvatiti, kao što je to profesor fizike na Princetown sveucilištu Edward Witten.
Teorija kaosa
U 70-tim godinama 20. stoljeca pojavila se nenadano nova znanost, teorija kaosa! Dok je kvantna znanost otkrila kako objektivnost ne vrijedi na nuklearnoj razini, teorija kaosa ide korak dalje, razocaravajuci Einstein-a, koji je vjerovao kako se Bog ne kocka. Teorija kaosa otkriva istinitost nepredvidljivosti, neizvjesnosti kvantne znanosti i za ono što se msatralo predvidljivim dogadajima. Ignoriranjem manjih odstupanja u mjerenjima, nazivajuci ih griješkama mjerenja, znanstvenici nisu uspijeli shvatiti uopce bit! Predvidljivi sustavi, koji bi se mogli objasniti potpuno Newton-ijanskom fizikom, kao što je njihanje njihala sata i putanje planeta, ipak se ponašaju kaoticno umjesto savršeno predvidljivo. Novi realitet, kojeg je otkrila teorija kaosa, je postojanje kaosa, nepredvidljivosti cak i kod njihala! Naš se svemir uopce ne pokorava striktnim zakonima fizike. Fizikalni zakoni djeluju samo unutar odredenih granica, ostavljajuci im stupanj slobode. Teorija kaosa pokazuje kako naš svemir nije nikako deterministican; vec je kreativan i vjecito evoluirajuci. Kaos je u grckoj mitologiji smatran kozmickom silom koja kreira iz praznine, iz nicega. Sami fizikalni zakoni ne moraju biti predodredeni, vec mogu evoluirati. S tog aspekta bi bolji termin za fizikalne zakone bio fizikalni obicaji. Fizikalni zakoni su više ili manje univerzalna memorija kako raditi stvari. Teorija kaosa nastavlja objašnjavati kako u naizgled potpuno slucajnim dogadajima, ipak postoji red na dubljoj razini! Primjeri slucajnih dogadaja s kaoticnim redom su neuredno kapanje vode iz pipe ili kristalizacija kristala leda. Iako je sekvencija kapi, koje padaju iz pipe potpuno nepredvidljiva u teoriji kaosa, ipak postoji dublji red, mustra koju treba prepoznati! Kristali leda su slicni, no nisu identicni; nemoguce je predvidjeti kako ce izgledati nakon kristalizacije. Medutim teorija kaosa može demonstrirati da kristali leda imaju zajednicki skriveni red. Utemeljitelj teorija kaosa je Benoit B. Mandelbrot. Zaposlen kao matematicar u IBM-u u New York-u, Mandelbrot je otkrio postojanje skrivenog matematickog reda u naizgled slucajnim fluktuacijama cijena. Proucavao je cijene pamuka, robe s velikom kolicinom podataka o cijenama, koja je sezala unatrag stotinama godina. Mandelbrot je pronašao mustru u fluktuacijama cijena, što je bilo revolucionarno i samo reci. To je zbunilo/frustriralo ekonomiste, koji nisu mogli vjerovati u predvidljivost neceg takvog kao što su cijene pamuka. Ono što je Mandelbrot otkrio je bilo ono, što je kasnije nazvao fraktalom. Fraktal je rekurzivna geometrijska mustra koja se beskonacno ponavlja u razlicitim skalama. Najpoznatiji fraktal je Mandelbrot fraktal. Fraktali se cesto koriste kao mustra u programima za cuvanje ekrana. Oni trajno održavaju ponovno oslikavanje ekrana s geometrijskim mustrama rastuce kompleksnosti. ‘Red’ u Mandelbrot-ovom kaoticnom fraktalu je potpuno jednostavan: to je formula: z -> z² + c, gdje je z kompleksni broj, a c je konstanta. Formula je rekurzivna, jer se izracunata vrijednost za z ponovno uvodi u formulu kako bi se dobila nova vrijednost. Pocetna je vrijednost 0. Z je kompleksan broj koji se sastoji od realnog dijela i imaginarnog dijela. Realne i imaginarne vrijednosti od z se mogu iscrtati na x-y dijagramu dajuci zacudujuce slike. Razlicite vrijednost za c ce predstavljati razlicite fraktale i davati fraktalu njegov stupanj slobode. Fraktale nalazimo svugdje u prirodi, na primjer u arterijama i venama sustava krvnih žila tijela, te u bronhijima ljudskih pluca. Biljke imaju fraktalnu simetriju, brokuli su prekrasan primjer, ali i planinski krajolik je fraktalan. Kada zoom-iramo u objekt koji je fraktalan, vidimo kako se mustra s makro razine ponavlja na mikro razini, nezavisno o tomu koliko jako zoom-iramo. Teorija kaosa je otkrila postojanje cetiri temeljna kozmicka atraktora (cudno je što postoje i cetiri temeljne sile – op. prev.) – tocka, krug, torus i strani atraktor. Necemo ulaziti u detalje razlika, no spomenut cemo samo kako se atraktor najbolje opisuje kao sila u prirodi koja kreira red iz kaosa. Kaos privlaci atraktor kreiranja skrivenog reda. Cetiri tipa atraktora djeluju na svakoj razini realiteta, kreirajuci naš svemir iz kaosa. Svijet nije u potpunosti organiziran fiksnim fizikalnim zakonima kako se formalno vjerovalo, vec je samo-organizirajuci, a organiziraju ga cetverostruki atraktori. Teorija kaosa takoder završava stoljeca fizikalnih zakona, drugog zakona termodinamike, zakona entropije koji tvrdi kako ce se sav red u svemiru vjerojatno raspasti u nered. Atraktori kaosa dokazuju kako mora postojati negentropija (negativna entropija) u svemiru, koja kreira red iz kaosa. U stvari radi se o pravilu, a ne iznimci! Atraktori teorije kaosa kompletno preokrecu ideju uzroka i posljedice. Kauzalnost je temeljena na ideji obveznog postojanja uzroka, koji je vremenski prije ucinka. Medutim u teoriji kaosa, uzrok je atraktor, nevidljiva sila u buducnosti, koja privlaci ucinke – sadašnje i prošle dogadaje. Atraktor teorije kaosa je sila koju je grški filozof Aristotel nazvao entelehijom, ciljem koji privlaci dogadaje promjene.
Rekapitulacija
Na prijelazu milenija postaje sve ocitijim kako znanost gubi kompletno svoje temelje – objektivni realitet i kauzalni determinizam. Iluziju objektivnosti je otklonila kvantna znanost, pokazavši kako ljudska svijest igra utjecajnu ulogu u kvantnom prostoru subatomske materije. Kvantni znanstvenici su uvijek imali problema s kopenhaškom interpretacijom kvantne znanosti. Ideja o mjerljivom ucinku svijesti na realitet jednostavno se nije uklapala u establishment radnog ovkira znanosti. Descartes i Newton su utemeljili znanost s pretpostavkom da svijest nema nikakvog ucinka na realitet; sama svijest je bila prikazivana odvojeno i od domene religije! To je vodilo slijepom vjerovanju u mogucnost objašnjavanja svemira modelom sata, slijepom vjerom u materijalizam. Nitko nije u to sumnjao u 19. stoljecu. Vjerovalo se kako bi se sve u prirodi vjerojatno moglo objasniti u znanosti mehanicistickim terminima; svemir se smatralo ogromnim mehanickim satom. Kauzalni determinizam, vec razoren kvantnom znanošcu s principom neizvjesnosti u kvantnom prostoru, konacno je uništila teorija kaosa! Teorija kaosa jednostavno tvrdi da su svi dogadaji u prirodi kaoticni i nepredvidljivi, te kako fizikalni zakoni mogu vrijediti samo unutar suženih granica, dajuci prostor za kreativnost i spontanost. Uzrok i poslijedica su preokrenuti, jer fraktal kao uzrok privlaci (posljedicne) ucinke. Teorija kaosa daje vjerodostojnost ideji o nužnosti postojanja svrhe u svemiru! No koliko je stvarno jak utjecaj svijesti na realitet? Je li ogranicen na kvantnu domenu subatomskih cestica ili igra ulogu i u makroskopskom svijetu našeg svakodnevnog iskustva?
Nema komentara:
Objavi komentar