Ono što je u principu najbitnija karakteristika shizofrenije je gubitak sposobnosti razlikovanja svjesnog i stvarnog od nestvarnog. Shizofreničar većinom ne može utvrditi što je oko njega stvarnost a što deluzija uzrokovana shizofrenijom. To je također psihički poremećaj koji se najčešće spominje u medijima (posebice u filmovima gdje je predstavljena kao najagresivniji psihički poremećaj od kojeg pate serijski ubojice), no treba napomenuti da većina oboljelih nije agresivna, niti pati od podijeljene ličnosti, niti razgovara sa svojim mrtvim bratom blizancem, niti bilo koju od desetaka drugih stvari koje obično pripisuju shizofreniji.
Točni uzroci shizofrenije su nepoznati. Vjeruje se kako postoje genetske (nasljedne) predispozicije za oboljenje, te kako u većini slučajeva postoji „okidač“ za nju. Ti okidači mogu biti emocionalni ili poslovni stres, socijalna izolacija, konzumacija halucinogenih i drugih opojnih sredstava (učestala konzumacija kanabisa povećava rizik do šest puta, a LSD i druge halucinogene droge mogu već i kod jedne konzumacije izazvati shizofrenična stanja). Čak i gubitak kisika kod novorođenčeta može u kasnijoj dobi rezultirati shizofrenijom zbog lakših oštećenja mozga.
Oboljeli od shizofrenije često ne shvaćaju ili ne prihvaćaju činjenicu da su bolesni, i ponekad moraju biti prisilno hospitalizirani (posebice ako su opasni za sebe i druge). Kod liječenja je vrlo bitno da obitelj i okolina pruže potporu i razumijevanje oboljelom. Najčešće se tretira antipsihoticima koji mijenjaju razinu različitih neurotransmitera u mozgu i time ublažavaju simptome. Antipsihotici se primjenjuju dugoročno i kako bi se spriječili relapsi i shizofrenične epizode. Kao i kod drugih srodnih oboljenja, potrebno je odrediti antipsihotik koji će najbolje odgovarati pojedinom slučaju. Također, treba odrediti balans između iskazanih simptoma bolesti i posljedica uzimanja antipsihotika (poput pospanosti, umanjenja kognitivnih i motoričkih sposobnosti i sl.) Antipsihotici se najčešće daju uz kognitivno-bihevioralnu terapiju.
Simptomi i tipovi shizofrenije
Simptomi shizofrenije mogu biti pozitivni i negativni. Pozitivni simptomi su oni koji iskazuju abnormalne mentalne funkcije, a negativni oni koji iskazuju manjak funkcija koje bi bile prisutne kod zdrave osobe.
Pozitivni simptomi:
Deluzije – osoba može vjerovati da ju susjedi špijuniraju, ili da joj netko želi nauditi, ili da je neka osoba zaljubljena u nju i ponašati se u skladu s time.
Halucinacije – Koje mogu biti halucinacije bilo kojeg osjetila, iako su najčešće slušne halucinacije. Osoba čuje „glas“ koji komentira radnje, daje upute, vrijeđa i ruga se, ili jednostavno ponavlja misli. Taj „glas“ je često grub, agresivan i neugodan.
Poremećaj govora i/ili razmišljanja – koji se manifestira nelogičnim uzorkom govora ili razmišljanja. Osoba može imati dojam kao da nečiji glas konstantno ponavlja svaku misao na glas, ili se može kretati od jedne do druge misli bez ikakvog uzorka i povezanosti, ili čak izmišlja nove riječi, koristi fraze koje nisu u nikakvom kontekstu sa temom razgovora ili pridaju krivo značenje riječima.
Poremećaji misli – osoba može vjerovati kako joj netko čita misli, ili kako čita misli drugih, ili kako „odašilje“ vlastite misli, ili kako joj netko otima misli, ili jednostavna blokada misli kada osoba doslovce stane u razmišljanju i više ne zna o čemu je razmišljala ili govorila.
Negativni simptomi mogu biti:
Nedostatak motivacije – niska koncentracija, svaki rad je pretežak, zadaci ostaju nedovršeni, manjak interesa za socijalne kontakte, i osoba često preferira biti sama
Gubitak volje za kretanjem – osoba često miruje satima u istom položaju
Neemotivnost – osoba govori konstantno istim tonom glasa, lice ne mijenja izraz, bezosjećajnost prema drugima ili odsustvo jedne ili više emocija (strah, ljutnja, sreća, itd.)
Promijenjeni osjećaji – osoba plače u smiješnim situacijama i sl.
Negativni simptomi često vode do zanemarivanja društvenog života, osobne higijene, do problema pri edukaciji i zapošljavanju, i obiteljskih problema jer se ukućani najteže nose upravo sa ovim simptomima.
Vrste shizofrenija
U kliničkom radu razlikujemo nekoliko tipova shizofrenije zavisno o grupi simptoma koji dominiraju. Paranoidni tip shizofrenije karakterišu vrlo izražene sumanute ideje i halucinacije. Najčešće sumanute ideje kod ovog tipa shizofrenije su progonstvene sumanutosti (ideje proganjanja). Simptomi nerazumljivog, nepovezanog, nelogičnog govora i dezorganizirani, nelogično ponašanje dominiraju kod dezorganiziranog ili hebefrenog tipa shizofrenije.
Katatona tip shizofrenije je danas vrlo rijedak, a kod njega prevladava poremećeno držanje tela, izrazita nesvrsishodna motorna uznemirenost ili pak potpuno ukočen tijela koje nazivamo stupor. Ako niti jedan od simptoma shizofrenije ne prevladava, tada govorimo o nediferenciranom tipu.
Rezidualni tip shizofrenije karakteriše odsustvo upadljivih sumanutosti, halucinacija, smetenog govora i smetenog ponašanja, a postoje trajni dokazi poremećaja kao što su negativni simptomi, čudna uvjerenja ili neuobičajena čulna iskustva.
Šta se događa s mozgom u shizofreniji?
U oboljelih od shizofrenije javlja se neravnoteža hemijskih materija u mozgu koje se nazivaju neurotransmiteri. Neurotransmiteri su hemijski prenosnici koji omogućavaju prenos impulsa, nervnih signala između nervnih ćelija (neurona). Jedan od takvih hemijskih prenosnika je dopamin, a veruje se da shizofreni bolesnici imaju višak dopamina ili da su preosjetljivi na postojeći dopamin. Istraživači su otkrili nekoliko drugih neurotransmitera za koje se takođe pretpostavlja da mogu imati ulogu u nastajanju šizofrenije, npr serotonin, glutamat, acetilholin i noradrenalin. Najvažnija uloga za nastanak simptoma pridaje se hemijskoj neravnoteži dopamina i serotonina u mozgu oboljelih od šizofrenije. Lijekovi koji se koriste za liječenje shizofrenije - antipsihotici - upravo djeluju na pomenute neurotransmitere, ali i na neke druge.
Istraživanja mozga obolelih od shizofrenije, danas dostupnim najsavremenijim tehnikama i metodama (kompjuterizovana tomografija - CT, magnetna rezonanca - NMR, pozitron emisiona tomografija - PET itd), neosporno pokazuju da je za nastanak shizofrenih simptoma odgovoran poremećaj u funkciji i / ili strukturi mozga. Između oboljelih od shizofrenije i zdravih osoba postoje vrlo jasne razlike: u mozgu dijela bolesnika oboljelih od shizofrenije povećane su moždane komore ispunjene moždanom tečnošću, povećana su moždana udubljenja (sulkusa) između pojedinih režnjića mozga, smanjen je dio mozga koji se naziva hipokampus, smanjena je aktivnost u dijelu mozga koji se naziva prefrontalna moždana kora, a koji je odgovoran za funkcije mišljenja, pamćenja i učenja. Opisan je još čitav niz različitih promjena što se sa većom ili manjom sigurnošću mogu dovesti u vezu s pojedinim simptomima, odnosno poremećajem određenih funkcija.
MKB-Ks navodi slijedeće karakteristične simptome:
a) nametanje ili oduzimanje misli, jeka ili emitovanje misli
b) sumanutost kontrole, uticaja ili pasivnosti koja se jasno odnosi na: tijelo ili pokrete tijela, specifične misli, akcije ili senzacije, sumanute percepcije
c) halucinatorni glasovi koji: komentiraju bolesnikovo ponašanje, razgovaraju međusobno o bolesniku, razni oblici halucinatornih glasova koji dolaze iz nekog dela tijela
d) trajne bizarne sumanutosti koje su nemoguće ili nesukladne bolesnikovoj kulturi i intelektu: nemoguć politički, naučni ili religiozni identitet, nadljudske sposobnosti i moći, npr kontrola vremena, komunikacija sa vanzemaljcima i sl
e) perzistentne halucinacije bilo kojeg modaliteta kada su praćene prolaznim sumanutosti bez emocionalnog sadržaja, ili perzistentne precjenjene ideje, ili kada su halucinacije trajno prisutne nedjeljama ili mjesecima
f) Disocirano mišljenje, irelevantan i dezorganizirani govor, neologizmi (sklapanje novih riječi bez značenja)
g) katatona ponašanje - izrazita zakočenost tijela i održavanje neprirodnog položaja ili izrazita uzbuđenost
h) negativni simptomi u vidu apatije, siromaštva govora, zaravnjenog afekta ili neadekvatnog emocionalnog odgovora koji obično dovode do socijalnog udaljavanja i pada socijalnog funkcionisanja
i) značajna i trajna promena ponašanja u smislu gubitka interesa, besciljnosti, zaokupljenost sobom i socijalnog udaljavanja.
Za dijagnozu bolesti je potreban minimalno jedan simptom pod a) do d) ili najmanje dva simptoma pod e) do i), te moraju biti prisutni dovoljno dugo, tj minimalno 1 mjesec.
Izraženost simptoma shizofrenije može da varira od osobe do osobe. Takođe, kod iste se osobe u različitim fazama bolesti mogu javljati simptomi različitog intenziteta i težine. Neki bolesnici mogu voditi aktivan i zadovoljavajući život dok je kod drugih nemoguće postići zadovoljavajuću kontrolu simptoma pa zavise od tuđe njege i pomoći.
Bolest se javlja u epizodama, iako rijetko može imati i kontinuiran tok. Epizoda bolesti sastoji se od akutne faze kada su simptomi najizraženiji, nakon čega sledi faza stabilizacije. Nakon akutne faze bolesti mogući su sljedeći ishodi:
oporavak do potpunog zdravlja kao prije pojave bolesti (20%)
između dvije epizoda postoje blago ili umjereno izraženi neki od simptoma iz akutne faze bolesti (70%)
progredirajuće pogoršanje bez povraćaja zdravlja prije bolesti, tako da bolesnik postaje nesposoban za samostalni život i treba pomoć druge osobe (10%).
Moguće je da bolesnici uz uzimanje lijekova i uključivanjem u psihoterapijske i socioterapijske postupke, i uz održane simptome (halucinacije, sumanutosti), razviju dobar uvid i kritičnost prema svojoj bolesti, pa mogu zadovoljavajuće funkcioniše u svim aspektima svog života.
U fazi stabilizacije važne su rehabilitacione metode i psihoterapija koje znatno mogu uticati na smanjenje ovih simptoma ili pak naučiti bolesnika da s njima lakše živi. Bolesnici od šizofrenije mogu imati samo jednu epizodu poremećaja, no češće se javi više epizoda poremećaja. Između epizoda bolesti, bolesnici mogu voditi normalan život. Vrijeme između pojedinih faza poremećaja razlikuje se od bolesnika do bolesnika, a može se kretati između nekoliko mjeseci do nekoliko godina.
Istraživanja pokazuju da bolesnici koji redovno uzimaju antipsihotičnu terapiju iu fazama kada nemaju simptoma bolesti smanjuju rizik od ponovne pojave bolesti. Šizofrenija je u većine bolesnika dugotrajna hronična bolest kao što je to šećerna bolest ili povišen krvni pritisak. Većina će shizofrenih bolesnika vjerovatno znatan dio života morati da uzima lekove i biće im potrebna dodatna njega. Mnogi bolesnici će uz redovno uzimanje lijekova živjeti ispunjeno i produktivno.
Šizofrenija se ne pogoršava starenjem, ali u starijoj dobi može imati drugačiju kliničku sliku (drugačije znakove bolesti) nego u mlađoj životnoj dobi. Tako se s godinama i sa dužim trajanjem bolesti sve više pojavljuju negativni simptomi. Shizofreniju valja razlikovati od demencija koje su karakteristične bolesti starije životne dobi. Na primer, Alchajmerovu demenciju karakteriše oštećenje pamćenja (oštećena sposobnost učenja novih informacija ili prisjećanja prethodno naučenih informacija), poremećaj govora, oštećena sposobnost izvođenja motoričkih aktivnosti, poremećaj izvršnog funkcionisanja (planiranje, organizacija, nizanje, oduzimanje ...).
Prosječan životni vijek shizofrenih bolesnika nešto je kraći u odnosu na opštu populaciju. Oko 10 do 15% shizofrenih bolesnika počini suicid (samoubistvo) najčešće u ranoj fazi bolesti. U hroničnih shizofrenih bolesnika, posebno onih koji žive bez kontakta sa članovima porodice i neredovno se kontrolišu kod psihijatra, primećuje se zloupotreba alkohola, slaba i nedovoljna ishrana, zanemarivanje higijene i loši životni uslovi što sve doprinosi većem riziku od pojave nesreća i somatskih bolesti.
Nema komentara:
Objavi komentar